Ova u hrvatskoj javnosti i medicinskim krugovima škakljiva tema zadnjih se godina duboko uvukla u svijest naših trudnica, a nekima od njih je i pošlo za rukom prirodno roditi.

A zašto – škakljiva tema? O da, itekako!

Prirodno roditi bi jasno značilo – roditi bez ikakve medicinske intervencije i “službenog” medicinskog osoblja. No je li to u praksi uistinu tako? Zemlje s dugom tradicijom prirodnog poroda (možemo ga nazvati i porodom kod kuće) poput Nizozemske imaju odlično uhodan “servis” doula – osoba izučenih za podršku u porodu i “mobilnih” primalja koje su se kroz desetljeća prakse dobro školovale voditi prirodne/spontane porode i razlikovati normalna stanja u porodu od ugroženosti djeteta i majke. Odlična mreža lako dostupnih bolnica i spretnih primalja sa svojim prijevoznim sredstvima ona rijetka stanja kada je majci i/ili djetetu neophodna klasična medicinska pomoć takvu čine lako dostupnom. No što ako stvari ne idu baš onako kako smo očekivali, planirali? Što ako kao generali nakon bitke konstatiramo – da smo imali samo par minuta više za intervenciju, ne bi bilo nikakvih komplikacija, posljedica? Najneugodnije jest što nam katkada za konačnu konstataciju da je naše dijete u potpunosti zdravo, bez ikakvih posljedica često treba jako puno vremena, da ne kažemo godina.

U Nizozemskoj se u takvim, nasreću, rijetkim situacijama ne bi dogodilo ništa. Niti bi majke sebi predbacivale što nisu rodile u bolnici, niti bi se primalje koje su intervenirale osjećale krivima – to se tako rijetko događa i desetljećima se nizozemska djeca u 2/3 slučajeva rađaju kod kuće pa su im sve situacije prihvatljive i normalne. Čak i zapadna medicina konstatira kako niskorizične trudnice vrlo sigurno mogu roditi kod kuće.

A mi? Jesmo li dovoljno zreli za takvo razmišljanje? Uvijek mi padaju na pamet razne situacije iz svakodnevne porodničarske prakse pa tako i majka, žena iz Zagreba, koja mi je i debelo nakon što joj je prošao termin i dalje sa smješkom i vjerom u sebe, staloženo i mirno, nakon svakog pregleda ponavljala iste riječi: “mojoj Mirni očito još nije vrijeme za izaći van…”. A imala je debelog razloga biti zabrinuta.

Jer joj je tih dana njeno prvo dijete punilo 3 godine boravka u bolnici na respiratoru, rođeno kao nedonošče….tih dana je na žalost i otišlo na drugi svijet. Samo je rekla sa stakleno – vlažnim očima: “Predosjetila sam to. Da će umrijeti. Moja Mirna mi je dala prostora da se dostojanstveno oprostim od svoje bolesne malene. Sada i ja osjećam onaj pomalo nelagodni mir, no znam da sam spremna. Za porod. I da će trudovi sami doći ubrzo.”

I tako je i bilo. Lijepo je rodila preslatku djevojčicu. Duboko sigurna u sebe. U vjeru. U usud. U prirodno.

No da li smo svi takvi? Zreli da po(d)nesemo odgovornost svih mogućih ishoda, pa i onih rijetkih situacija kad komplikacije mogu biti krajnje ozbiljne?

Opet, sjetim se svakodnevne situacije u našem rodilištu kada obitelj već zove rađaonicu s pitanjem – da li se naša trudnica porodila? – a ona od prijemne ambulante još nije niti stigla do rađaonice – i samo dodaju – znate, jučer joj je prošao termin pa smo svi u brizi.

I zaključujem da kao cjelina, društvo, nismo zreli. Samo su zreli pojedinci. Grupe pojedinaca. A obaveza nas liječnika je pomoći svakom i u svakoj situaciji. I nije niti čudo kad kolege koji jako dugo rade, koji su se nagledali svih mogućih neugodnih situacija koje znaju proizići i iz urednih a pogotovo kompliciranih poroda (a tuđu životnu praksu uvijek treba poštovati) vele – ma kakav prirodni porod! Sve je dobro dok porod ide dobro, dok dijete krepko plače, a majka ga ljubi u suzama radosnicama. A kad se zakompllicira – svi gledaju u nas medicinare maltene kao da nam sve to skupa nije bitno. Kao da nismo dali sve od sebe da sve bude u redu. Za ljudski život. I majke i onog tek na svijet donešenog nevinog djeteta. Što naravno – nije tako. Niti će ikada biti. I prosječnom medicinaru i primalji nije uvijek lako balansirati između želja majke i suštim činjenicama sigurnosti kontroliranog poroda. A našem, uvijek para žednom, medicinskom sustavu, pogotovo. Jer osnovni preduvjet da majka prirodno rađa uz stručni par ruku kraj sebe jest da svaka rodilja ima svoju primalju. Samo za sebe. Kao i u Nizozemskoj. Tada bi čak i onim majkama koje bi rado rodile prirodno a ipak u svakom trenutku bile sigurne da je s njihovim djetetom sve u redu – pao kamen sa srca i mogle bi sveukupnu pozornost posvetiti osluškivanju svojih unutarnjih instikata i potreba i… naravno – trudova. Pa i u vanbolničkim uvjetima. Kad sustignemo Nizozemsku.

Radno vrijeme: Radnim danom 07-22h, subotom po dogovoru

Poliklinika Adarta