Piše:
Ivana Domislović dipl.ing.
univ.spec.nutricionist

Riječi koje koristimo u svakodnevnom razgovoru s djecom su važne. Naš izbor riječi ne odražava samo naš trenutni način razmišljanja, već ima moć oblikovanja naših stavova i ponašanja tijekom vremena. Isto je i s našom djecom, kojima smo uzor, a koji su izuzetno osjetljivom periodu razvoja.

  • Ako djeca izaberu “lošu” hranu, mogu se osjećati loše, smatrati da su (ponovno) razočarali roditelje, jer nisu pojeli brokulu na tanjuru.
    Hranu ne treba vezati uz emocije. Osobito ne one loše.
    Djeca ne trebaju imati osjećaj da su nešto loše napravila ili iznevjerila očekivanja roditelja.

  • Jeste ikad vidjeli impresioniranu djecu kad im kažete da je ta brokula zdrava za njih? Ja nisam.
    Štoviše, na temelju prethodnog iskustva koje je povezano sa inzistiranjem da pojedu “zdravo”, djeca često u potpunosti odbijaju probati bilo koju drugu “zdravu” hranu, pretpostavljajući da je i neukusna.
    Umjesto da je sa zanimanjem kušaju, nova “zdrava” hrana postaje još manje primamljiva za jelo.

  • Hrana nije crna&bijela, loša&dobra.
    Hrana je više od samo hranjivih sastojaka. Ona je dio socijalizacije, dobrih odnosa, društvenih događaja, dobrih osjećaja i sreće.
    Evo za primjer : Pizza se često demonizira kao” loša” jer sadrži puno masnoća, puno rafiniranih ugljikohidrata i s njom je lako pretjerati”, Ali ako ta pizza nije svakodnevno na tanjuru, ako se uz nju skupe i prijatelji, ako je dio druženja, razgovora, smijanja i povezivanja – ova “loša” hrana postaje melem za vašu dušu.

  • Tinejdžerima je ovo ponekad stvar pripadanja društvu, razlika između “čudnog&normalnog”.
    I koliko god se nama činilo da je naše normalno (“dobra hrana”) pravilno, toliko je njima važno biti dio njihovog “normalnog”.

  • Deklariranje hrane kao zabranjene dovest će samo do još veće želje za istom


Ovo sve, naravno, ne znači da trebate svoje dijete na putu u školu poslati u pekaru po pizzu, umjesto da ga kod kuće dočeka varivo ili da trebate svojeg tinejdžera pustiti da kupuje burek u pekarni, umjesto da ponese sa sobom jabuku i orahe za međuobrok.

Ovo ne znači i da je kruh i pašteta ok svakodnevno za doručak.

Ovo samo znači da obiteljski formirate pravilne prehrambene navike, u kojima će djeca naučiti uživati u hrani, bez opterećenja i osjećaja nezadovoljstva – jer je (ponovno) iznevjerilo roditelje ostavivši brokulu na tanjuru.

Pravilno formirane prehrambene navike znače da ste tokom godina, od najranije dobi, djetetu nudili razne okuse, teksture i namirnice i da ste zajedno s njim sudjelovali u tim obrocima, pokazujući na vlastitom primjeru da je ok jesti brokulu ali i pizzu ponekad.
Napori oko pravilne prehrane trebali bi biti usmjereni ka tome da na obiteljskom stolu nudite više povrća, voća, mahunarki i ribe, a manje procesiranih proizvoda. Ka tome da dodajete hranu na tanjur – ne da je oduzimate ili branite. Samo sa naglaskom na onu “zdravu” hranu.

p.s. jednolična prehrana, pa bila ona bazirana samo na pizzi ili samo na brokuli ne zadovoljava prehrambene potrebe vašeg djeteta.