Trudnoća izaziva metaboličke i imunološke promjene karakterizirane povećanom rezistencijom na inzulin i imunološkom tolerancijom na fetus i placentu. U predisponiranih žena ove fiziološke promjene mogu dovesti do razvoja gestacijskog dijabetesa melitusa (GDM).
Do nedavno je GDM  definiran kao bilo koji stupanj intolerancije glukoze, inicijalno dijagnosticiran u vrijeme trudnoće (ADA, 2019.), međutim, WHO je predložila nove kriterije dijagnoze i definicije hiperglikemije koja je prvi puta otkrivena u trudnoći.
Razlikuje se ozbiljniji dijabetes u trudnoći (DIP – diabetes in pregnancy) za koji je vjerojatnije da će potrajati i nakon porođaja od gestacijskog dijabetesa (GDM) blažeg stupnja hiperglikemije.



Gestacijski dijabetes (GDM) javlja se u cca 2-10% svih trudnoća u Europi, s porastom prevalencije i postaje velika prijetnja zdravlju i majke i djeteta.
Povećava rizik od gestacijske hipertenzije, preeklampsije, kardiovaskularnih bolesti, kasnijeg razvoja tipa 2 dijabetesa kod majke, ali i preranog rođenja djeteta, fetalne makrosomije, pretilosti i kasnijeg razvoja dijabetesa tipa 2 kod potomstva (DT2)..
Zbog nabrojanih rizika od velike je važnosti edukacija prije i u vrijeme trudnoće u cilju prevencije i ranog otkrivanja bolesti.
GDM je prolazno stanje, ali iako se regulacija glukoze često normalizira ubrzo nakon

poroda, žene s GDM imaju 40% povećan rizik od razvoja DT2 u razdoblju unutar 10-20 godina nakon trudnoće.

GDM je sličan dijabetesu tipa 2, jer je povezan sa inzulinskom rezistencijom i povišenom razinom glukoze u krvi. Točan mehanizam nastanka GDM- a nije u potpunosti razjašnjen.
Smatra se da je jedan od uzroka nepravilan odgovor tijela na inzulin, zbog faktora povezanih s trudnoćom (dijabetogeni hormoni trudnoće). Trudnoća je razdoblje u kojem se, zbog osiguranja energije za plod, javlja fiziološka inzulinska rezistencija. Fetus je gotovo u potpunosti ovisan o majčinoj glukozi koja prolazi kroz posteljicu olakšanom difuzijom. U prosjeku, osjetljivost na inzulin u trudnoći se smanjuje za oko 50-70%. GDM se javlja u trećem tromjesečju trudnoće, kad je se i javlja dijabetogeni hormon trudnoće – humani plancentarni laktogen (HPL).

Istraživanja pokazuju da 70 – 85% trudnica sa GDM uspijeva kontrolirati hiperglikemiju samo modifikacijom životnog stila. Ova modifikacija znači promjenu prehrambenih navika ali i uključivanje odgovarajuće razine tjelesne aktivnosti. Tjelovježba u trudnoći se smatra sigurnom dok god je trudnica zdrava. Kod nekih bolesti i stanja je ipak kontraindicirana, pa je potrebno konzultirati se sa liječnikom.

Kod neuspjele kontrole hiperglikemije pristupa se liječenju inzulinom ili hipoglikemijskim lijekovima.
Ovaj životni stil važno je nastaviti i nakon poroda, jer studije pokazuju da:
 žene koje su razvile GDM u trudnoći imaju povećani rizik za pojavu dijabetesa tipa 2 (šećerne bolesti) kasnije u životu

  • djeca rođena od majki koje su imale GDM imaju povećani rizik razvoja pretilosti, DM-a tipa 2 i metaboličkog sindroma već u djetinjstvu;
  • rizik razvoja pretilosti, dijabetesa mellitus tipa 2 i metaboličkog sindroma u potomaka majki koje su imale GDM je 2 do 8 puta veći u odnosu na potomke čije su majke imale normalnu toleranciju glukoze u trudnoći;
  • prevalencija metaboličkog sindroma u djece koja su rođena od majki s GDM-om je 4 – 30%;

potomci majki koje su imale GDM genski su predisponirani za razvoj rijetkih monogenskih oblika dijabetesa kao što je „Maturity-onset diabetes of the young“ (MODY) u ranijoj životnoj dob



Kao jedan od važnih faktora prevencije bolesti sve je češće prepoznat utjecaj promjene u sastavu crijevne mikrobiote tijekom trudnoće, koji doprinosi metaboličkoj disfunkciji tijekom trudnoće.
Pojam crijevne mikrobiote odnosi se na sve mikroorganizme koji koloniziraju ljudski gastrointestinalni trakt. Svaki je čovjek koloniziran jedinstvenom mikrobiotom i posjeduje jedinstveni mikrobiom. Vjerojatnu ulogu u toj raznovrsnosti imaju prehrana, okoliš, genetika domaćina i utjecaj rane izloženosti mikroorganizmima. Na samu varijabilnost mikrobioma utjecaj bi mogle imati i geografske razlike podneblja te stil života.
Čovjek živi skupa sa svojom mikrobiotom čineći složeni simbiotski sustav u kojem vlada sklad i ravnoteža (eubioza). Poremećaj mikrobiote (disbioza) može utjecati na razvoj nekih bolesti (npr. alergijske bolesti, šećerna bolest, maligne bolesti, upalne bolesti crijeva, adipoznost). Do disbioze može doći zbog brojnih vanjskih i unutarnjih promjena, a neke od njih su promjene u prehrani, primjena antibiotika, starenje, utjecaj egzogenih faktora iz okoliša i slično.
Utjecaj mikrobne zajednice u crijevima na ljudsko zdravlje sve je očitiji i pokazuje da se pacijenti sa metaboličkim poremećajima (pretilost, DT2..) razlikuju od zdravih osoba u sastavu mikrobiote u fecesu.
Studije zdravih trudnica zabilježile su velike promjene u sastavu crijevne mikrobiote od prvog do trećeg tromjesečja trudnoće.
Prema literaturi, postoje specifične razlike u sastavu crijevne mikrobiote između pacijenata s GDM-om i normoglikemijskih trudnica.
Prehrana i promjene u prehrambenim navikama mogu modulirati sastav mikrobiote vrlo brzo, već za nekoliko dana. Pri tome se pokazuje i različita uloga specifičnih hranjivih tvari u metaboličkim ishodima.
Ovo pokazuje da hrana nije nužno univerzalno „zdrava“ sama po sebi, već je potreban individualni, personalizirani pristup pojedinoj trudnici, sukladno njezinim potrebama, navikama i uvjetima u kojima živi.

Piše: Ivana Domislović dipl.ing.univ.spec.nutricionist

Leave a Reply

Poliklinika Adarta